Čovek je počeo sa ukrašavanjem, odnosno obeležavanjem svoga tela još u praistoriji, u početku su to bili oblikovani predmeti od kostiju, kamena ili školjki a kasnije se koristio metal i staklo. Otktrićem plemenitih metala, nakit postaje stvar prestiža, označava statusni simobol I društveni sloj pojedinca.
Poput ostalih naroda širom naše planete I naš narod, tačnije stari Sloveni prave nakit od plemenitih metala. Egzotičniji nakit uvek je bio namijenjen bogatijim ljudima, jer mu je retkost povećavala vrednost. Tako da su bogatiji društveni slojevi nosili nakit od plemenitih metala, dok su ostali nosili vešto izrađen nakit od, mesinga, bakra, gvožđa. Forma nakita se skori nije promenila od samog početka izrade, narukvice, ogrčlice, broševi, minđuše koristile su se i idalje se koriste kao vidi ukrašavanja tele. Nakit se u tradici našeg naroda kortisti od rođenja pa do smrti. U mnogim mestima u Srbiji, prilikom rođenja deteta, darivalo se zlato ili dukat. Nekada su se detetu, odmah po rođenju, poklanjali zlatni dukati. Naime, ti dukati su se stavljali u ručno napravljenu kolevku, nekoliko dana nakon rođenja deteta. Dukat se tada poklanjao upravo zbog vrednosti, zbog neprolaznosti, verovalo se da će doneti sreću i blagostanje detetu. I ovaj običaj postoji i dan danas. S tim što su se malo promenile stvari, pa neko u bebin krevetac ostavlja novac, ali to i nije najbolja opcija i svakako nije originalan poklon. Takođe I prilikom smrti, pokojnih se sahranjivao sa svojim nakitom. Takođe, stari novac se koristio kao nakit, turske srebrne akče, dukati, kako bi prikazali statusni simbol devojke, ali takođe da joj obezbedi što bogatiju udaju, devojke su svoje dukate nosile u miraz. Kultura nošenja nakita bila je rasprostranjena i u srednjevekovnoj Srbiji. Kako je Srbija bila bogata rudnicima srebra, nakit se najlešće pravio od ovog plementiog materijala. Minđuše su bile privilegija bogatih članova društva, odraz njihovog statusa i moći.
Rituali bušenja ušiju su bili daleko bolniji nego što je to danas slučaj. U nekim krajevima Srbije koristila se pluta i igla, negde samo konac i igla, a uvo se prethodno žarilo koprivom kako bi se umanjio bol. U Srbiji je postojao običaj da muškarci – jedinci imaju ekskluzivno pravo na nošenje minđuša. Na taj način hvalili su se svojom imovinom i položajem naslednika u porodici. Takođe ukoliko bi dete bilo bolesno, bušile su mu se uši da ga demoni ne bi odneli, pošto nije “celovit” odnosno jedan deo tela mu je oskrnavljen. Danas se nakit bez obzira na statusnu moć, verovanja I običaje nosi, minđuše danas nose I muškraci I žene, tehnike ukrašavanja tela su ostale ne promenjene, postoje I novi trendovi ukrašavanja tela, pirsing
kao način ukrašavanja tela. Nakit se danas koristi i pravi od svih dostupnih materijala, tako da se danas može videti I nakit od recikliranog materijala. Jedno je sigurno, nakit će uvek biti I ostati način ukrašavanja tela.